Veliki predložak i neuvjerljiva izvedba

Unatoč odabiru kraće verzije Verdijeve grand opére, bez prvoga čina, dijelu splitske publike bilo je to predugačko iskustvo. Za treći i četvrti čin gledalište je bilo ispražnjeno za otprilike četvrtinu, a slično se ponovilo i na sljedećim dvjema izvedbama. Iako je tradicionalno otvaranje palo usred radnog tjedna, a predstava se odužila do gotovo jedan sat u noći, je li odlazak bio iskaz nepoštovanja ili nezadovoljstva? Možda je riječ o oboje, jer statična režija Gorana Golovka nije uspjela spojiti povijesni ambijent Peristila s minimalističkom i nenametljivom scenografijom Marina Gozze. Schillerova dramska poema kao predložak ponudila je dovoljno sastojaka ocrtavajući povijesni lik kao osobu uhvaćenu u kovitlac političkih previranja, ljubavnih jada, kompliciranih obiteljskih i prijateljskih odnosa uz religiozno-mistične motive koji podcrtavaju nemilosrdnost španjolskih crkvenih vlasti 16. stoljeća. Radnju je Verdi potencirao prepoznatljivom energičnošću i ljepotom melodija, dočaravajući najdublje motive i emocionalne sukobe. No režija se svela na ukočenu živu sliku u kojoj su solisti bili prepušteni vlastitoj interpretaciji, pa je većina tek stala i pjevala.

Izvor Splitsko ljeto

Ni masovne zborske scene nisu odražavale dramatičnost radnje. Auto-da-fé kao monumentalni prizor izveden je tako što su svi u gužvi stajali na sceni dok su članovi zbora izvodili pokrete rukama koji se ni stilski ni dramaturški ne uklapaju u ono na što libreto ukazuje. Dolazak Karla V. iz zagrobnog života također je prošao mlako i neprimjetno, kao i odlazak njegova unuka Carla s njim u efektnom Verdijevu zamišljaju raspleta radnje. Razrađen i aktivan scenski pokret imali su samo flagelanti bičujući se na sceni te zalazeći bez jasna motiva među publiku. Pokušaj suvremenog iskoraka u režiji pratila je povijesno nadahnuta kostimografija Mladena Radovnikovića, odijevajući flagelante i Velikog inkvizitora u crvena odijela uz modni dodatak sunčanih naočala, potencijalno naglašavajući da su oni i dalje među nama, no i tu je izostala jasna poveznica.

Posebnost opere jesu i tri upečatljive basovske uloge među kojima je Ivica Čikeš kao Filip II. prednjačio kvalitetom izvedbe obilježene preciznošću tona te impozantnom transformacijom lika; od opakoga kralja iznimne vokalne snage do intimne arije trećega čina u kojoj iznosi patnju omekšavajući autoritarnu patinu glasa. Velikog inkvizitora utjelovio je bas Božo Župić našavši se tako u trostrukoj ulozi. Pjevački je u ocrtavanju velikog raspona basovskog glasa dominirao rascjepkanošću fraza, a kao v. d. intendanta HNK Split i ravnatelj 72. Splitskog ljeta nametnuo je pitanje: bira li za program opere koje koriste vlastitom pjevačkom probitku? Treću basovsku ulogu korektno je donio Mate Akrap kao stari redovnik Karlo V, a takvom se može najbolje opisati i izvedbu baritona Grge Peroša kao Rodriga, markiza od Pose. Tenor Tomislav Mužek pokazao je zavidnu preciznost tona i muzikalnost koje su uz konkretniju režijsku intervenciju mogle slojevitije glumački predstaviti naslovnog junaka. U tom aspektu nije se mogao osloniti ni na ljubljenu Elizabetu. Od gostujućih pjevača, naime, očekuje se vokalna dominacija i kreacija koju nije ponudila Katarina Kikić Marić, solistica Opere u Sarajevu. Bez ekspresije u glasu i mimici borila se s akustikom pozornice na otvorenom, dok je navedeno posjedovala Martina Mikelić kao Eboli, ali je unatoč glumačkom žaru neujednačenim registrima i skliskim pasažama pjevački iznijela ulogu strastvene, ljubomorne i osvetoljubive dvorske dame zaljubljene u naslovnog junaka. Ta svježe zaposlena solistica splitske Opere već je pokazala zavidne pjevačke vještine kao Mila Gojsalića još kao gošća splitskog teatra, ali zahtjevima dramske Eboli nije u potpunosti zadovoljila; kako u ariji O don fatale tako ni u živahnoj Saracenskoj pjesmi pri čemu je imala kvalitetnu podršku Tebalda. Njega je utjelovila Branka Pleština Stanić, inače članica zbora, pokazujući da nam se pravi vokalni biseri katkad kriju „pred nosom“. Uz to, demonstrirala je intonacijsku preciznost, muzikalnost i dovoljnu vokalnu snagu da ocrta kvalitetnu vokalnu tehniku koja nije u borbi s orkestrom i pozornicom na otvorenom, već s njima u simbiozi.

Iako je festivalska nagrada Judita za najbolje glazbeno ostvarenje dodijeljena slovenskom dirigentu Simonu Krečiču (žiri Marija Ramljak, Vesna Coufal Jaić i Goran Sučić), njegovo ravnanje bilo je samo doraslo zadatku izvedbe notnog zapisa. Nije postignuta ravnoteža solističkog ansambla, orkestra i zbora koji i dalje posjeduje neujednačenu vokalnu tehniku (zborovođa Maro Rica), niti je operu povezao snažnim dramaturškim lukom. Unatoč svemu, Splitsko ljeto posegnulo je 72. izdanjem za operom vraćajući joj, barem kroz zastupljenost na programu, njezin nekadašnji sjaj. Osim Don Carla te tradicionalne izvedbe Gotovčeva Ere u Vrlici, ova najizvođenija hrvatska opera u svježoj režiji Hrvoja Korbara zaživjela je i na igralištu Turističko-ugostiteljske škole. Publika je imala priliku vidjeti i Zajčeva Zrinjskog te još jedan od Splitu omiljenijih naslova, ujedno zaštitnih znakova festivala, Verdijeva Nabucca.